Gle čovjeka! – duha zvjezdana žara. Ecce homo! – evo, narodima svima! Ljubav u njem gori, nikad ne zgara, za sve naraštaje ljudi uvijek je ima.
Nebeska slava eonima ga puni. Ko duh u tijelu kročeći nam tlima, gle, trnova kruna glavu mu kruni!
Biva Kralj vjekova – dobrima i zlima!
Prema njemu misli naroda svijeta, naraštaja sviju stalno se smjere! Iz života naših – ovih gnanih ljeta, gle, on zablude s nas kao teret bere. (Psalam br. 1. iz knjige M.P. ECCE HOMO)
08.prosinac ; BEZGREŠNO ZAČEĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
8. prosinca 1854, nakon što se papa Pio IX konzultiravši se sa svim biskupima svijeta, izrekao je i definirao, u Apostolskoj konstituciji /Bula/, dogmu o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije/ Ineffabilis Deus -Neizrecivi Bog/ .Ovaj blagdan utemeljen je još od pape Siksta IV. 1476. godine, a dogmu je proglasio papa Pio IX.,papa kojeg je Bl. papa Ivan Pavao II proglasio blaženim 2000. godine, papa koji je pomogao utemeljiti Salezijansku družbu, pa ga zovu još i „Don Boscov papa, papa koji je prvi u povijesti snimljen fotografskim aparatom.
Ova dogma navodi da je Blažena Djevica Marija, „u prvom stupnju svoga začeća, po jedinstvenom privilegiju i milosti odobrenoj od Boga, s obzirom na zasluge Isusa Krista, Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana i oslobođena od svih mrlja istočnoga grijeha, tu doktrinu otkriva nam Bog i stoga svi vjernici moraju čvrsto i stalno u nju vjerovati“.
U sažetku, ova dogma naviješta da je duša Blažene Djevice Marije ,koja je bila u Božjem Prebivalištu ,Bog stvorio za Svrhu utjelovljenja na takav način da ona nikada nije bila predmet istočnoga grijeha, da je u potpunosti sačuvana od izvornog grijeha prve Eve. Drugim riječima, Blažena 
Djevica Marija stvorena je od Boga kao bezgrješna nova Eva, jednaka prvoj Evi koja je isto stvorena od strane besprijekornog Boga…. ali kako znamo da je podlegla ljazi istočnoga grijeha duše, duha i tijela, od čega je Marija bila sačuvana. U Evanđelju /Lk. 1, 28/ po latinskom prijevodu Vulgata Biblije, čitamo : „ Zdravo ,milosti puna“. Tim riječima , anđeo Gabrijel izrazio je , da je bl. Djevica Marija uživala jedinstveno stanje milosti ,koje je daleko nadmašilo stvaranje svih ljudi i anđela. Njezina duša, duh i tijelo bili su besprijekorni zbog njezinog Bezgrješnog začeća. Ne samo da je Blažena Djevica Marija bila besprijekorna u svom začeću, ona je ostala vjerna i besprijekorna Bogu do kraju svoga zemaljskog života.
„Neki katolici misle da se ovaj izraz /Bezgrešno začeće/ odnosi na Isusovo začeće. To nije točno. On se odnosi na Marijino začeće u maternici njezine majke / prirodno ,biološko začeće čiju je Dušu stvorio sam Bog u trenutku njezinog začeća /. Prema tradiciji majka joj se zvala Ana a otac Joakim. Začeti smo s ljagom istočnoga grijeha i potrebno nam je krštenje kako bi naša duša bila čista poput snijega. Marija je isto tako, mogla biti začeta s ljagom istočnoga grijeha, no Bog se odlučio uplesti u njezin život odlučnim postupkom i spriječiti da Marijina duša bude okaljana tom ljagom. Nakon što smo začeti, čistimo se pomoću sakramenta krštenja. Marija je izravnim Božjim činom bila unaprijed očišćena, iščekujući spasiteljsko djelo svoga Sina.
Poslužit ćemo se jednom analogijom. Pretpostavimo da hodate nekim prašumskim puteljkom. Nasred puta, pažljivo skrivena granama i lišćem nalazi se duboka jama. Niste primijetili tu jamu i upali ste u nju. Netko tko prolazi tuda poslije vas izvuče vas iz jame i vi ste spašeni. Zatim se neka žena zaputi jednim drugim putem na kojemu također postoji skrivena jama. Upravo u trenutku kad je zakoračila prema jami, neki čovjek koji je tuda prolazio ispruži ruku i povuče je natrag. I ona je spašena iz jame, ali prije, a ne poslije nego što je upala u jamu. Oboje ste spašeni iz jame /istočni grijeh), i oboje imate Spasitelja (Boga). /Usp. Karl Keating „ Što katolici doista vjeruju“/
Kroz Bezgrešno začeće Marijino , koje u potpunosti surađuje s Božanskim Planom, mi ćemo biti dovedeni do Isusa. Blagdan Bezgrješnog Začeća podsjetnik je da je naša Blažena Djevica Marija nova Eva, naša duhovna Majka , ona koja je postala Suotkupiteljica s Kristom u našem spasenju . Ona koja je dopustila postati ponizni Božji instrument živog Isusovog hrama. Pogledajmo k njoj, tom dragocjenom
dragulju u katoličkoj Crkvi, kao savršeni uzor kreposti, te svakodnevno uz slavljenje Svete Mise, zahvaljujmo i na njezinom Bezgrešnom začeću koje nas vodi i do našega spasenja jer Marija –Bezgrešna je slika Crkve i svakog kršćanina.
Gospodine,milostivo primi spasonosni prinos o svetkovini bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije. Nju si, vjerujemo, darom svoje milosti unaprijed očuvao od svake ljage: po njezinu zagovoru i nas oslobodi svake krivice. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Apostolsku konstituciju Ineffabilis Deus-Neizrecivi Bog, možete preuzeti u cijelosti u rubrici „Crkveni dokumenti“
29.studeni Svi Sveti Franjevačkog reda
29.studenog 1223., papa Honorije III, posebnim pismom ,pečatnicom-bulom, odobrio je Pravilo Reda Manje braće, to Pravilo zacrtava put ka franjevačkoj svetosti. 
Potvrđeno Pravilo i danas vrijedi i čuva 
se u sv. samostanu Sacro Convento u Asizu, Pravilo je nastalo na molbu braće i uz pomoć i savjete kardinala Hugolina. Taj dan,još za zemaljskog života Franje Asiškog-tri godine prije blaženog preminuća, uzet je za blagdan „ Svih Svetih Franjevačkog reda “.
Bula pape Honorija III / Solet annuere / počinje ovim riječima:
Honorije biskup, sluga slugu Božjih. Predragim sinovima, bratu Franji i ostaloj braći Reda manje braće: pozdrav i apostolski blagoslov.
Apostolska Stolica običava uslišati pobožne molbe i dobrostivom naklonošću udovoljiti opravdanim željama molitelja. Stoga, predragi u Gospodinu sinovi, naklonjeni vašim pobožnim molbama, apostolskom vlašću potvrđujemo Pravilo vašega Reda koje je odobrio naš predšasnik blage uspomene papa Inocent te ga – kako je ovdje napisano – ovim pismom uzimamo u zaštitu…………..
Od sv. Bonaventure i nekih drugih izvora ,znamo da je Franjo 1223. S bratom Leonom i bratom Bonizom od Bolonje otišao u svetište Fonte Colombo. Fonte 
Colombo,svetište, u brdovitom i šumovitom pejzažu okolice Rietia, bilo je mjesto gdje će se s Franjom, koji je postio o kruhu i vodi, stvoriti Pravila. Ona su bila plod Franjinih molitvi, diktirana Duhom Svetim i zapisana rukom brata Leona. Ideal koji Franjo utvrđuje sa Pravilom vrlo je visok i sažeto rečeno on je : da se apostolski život njegove braće stavi u svagdanji život ovdje, tu, još za zemaljskog života.No ne možemo govoriti o „svetosti“ a da se ne dodirnemo i Franjine i franjevačke duhovnosti. Sv. Bonaventura to je najbolje napisao na početku svoga djela „ Velike legende“, a taj uvod se naslanja na Pavlovu poslanicu Titu /usp.Tit 2.11/ : „ Pojavila se ljubav Boga, spasitelja svih ljudi u njegovu sluzi Franji svima poniznima i ljubiteljima svetog siromaštva.Dok u njemu štuju ponizno Božje milosrđe,njegov ih primjer potiće: -da se odreknu bezbožnosti i svjetovnih želja /Tit 2.12) – te žive suoblićeni Kristu- neutaživom željom za blaženom nadom (Tit 2, 13).“ Živjeti kristoliko to je ideal franjevačke svetosti. Mir i dobro.
Vrijeme Došašća ili Adventa u Hrvata
Došašće je vrijeme iščekivanja, vrijeme budnosti, vrijeme pripreme za Božić.
Etnologija Adventa ili Došašća u Hrvatskoj obiluje neobično maštovitim narodnim običajima, ritualima i ceremonijama koji su se ponavljali, a i mijenjali kroz povijest. Pripreme za Božić trajale su tjednima, molilo se, postilo se, družilo, zabavljalo i veselilo. Prizivalo se obilje i proricala budućnost. Advent započinje nedjeljom koja pada najbliže 30. studenom, blagdanu Sv. Andrije, traje četiri tjedna i završava na Badnjak, prisutan je od 567. godine i duboko je ukorijenjen u kršćanskoj tradiciji. Obuhvaća 4 nedjelje u spomen 4 tisućljeća koliko je prema Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska. Mnogobrojni hrvatski narodni običaji vezani uz Došašće svjedoče o posebnostima sredine i vremena u kojem su nastali, ali i o vjekovnoj pripadnosti europskoj kulturnoj sredini. U želji da se što dostojnije i što ljepše obilježi Kristovo rođenje tjednima su trajale pripreme za Božić. Molilo se i postilo, ali i družilo, zabavljalo i veselilo. Prizivalo se obilje i proricala budućnost. Tako se zajednički, uz pjevanje i molitvu, išlo na prvu jutarnju misu – zornicu, a već na Sv. Barbaru pojavljivali su se prvi čestitari. Na Nikolinje se djecu darivalo voćem i plašilo Krampusovim šibama i lancima, dok su u noći Sv. Lucije djevojke, u snu, pokušavale doznati za kojeg će se momka udati. Kod Hrvatâ došašće je uvijek imalo posebno obilježje, koje se očituje i u raznim narodnim običajima. Ponekad ti običaji imaju i pretkršćanske poganske oznake; mnogi od tih običaja već su pokršteni. U nekim hrvatskim katoličkim krajevima došašće je započinjalo s danom sv. Katarine, 25. studenoga, kada su prestajale svadbe, igre, sijela, itd. S danima sv. Barbare (4. XII.),
sv. Nikole (6. XII.), sv. Lucije (13. XII.), sv. Tome (nekada 21. XII.) i Badnjakom (24. XII.) povezani su mnogi običaji došašća kod Hrvatâ katolikâ. No, mnogo više od običajâ vrijeme došašća u našem je narodu obilježeno pristupanjem sakramentu pomirenja, sv. ispovijedi. I to je ono najvažnije.
Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama. Jedan od običaja koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja. I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića. U Hrvatskoj se od 1850. običava kititi božićno drvce, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca dom ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, osobito su vidljiv božićni simbol. 
Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja – noć Isusova rođenja. Liturgija Došašća ostala je nepromijenjena sve do II. Vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog i vremena Došašća. Po gregorijanskom kalendaru Badnja večer pada na 24. prosinca odnosno dan prije Božića.
Badnjak je također ime za drvo koje se pali na ognjištu za Badnjak. Na taj dan uređuje se kuća za Božić, te se kiti božićno drvce. Tradicionalno se obdržava post. Stari je običaj bio unijeti tri velika panja koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pokraj ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće , a često bi se u vatru dodavao i dio gozbe i pića sa stola, a njihov plamen trebao je donjeti mir i dobro ukućanima. Slamu je u kuću unosio obično otac pa bi se ona raspostrla po podu simbolizirajući Isosovo rođenje u staji na slami. Dok su žene redile kuću, muškarci bi s posebnom pažnjom hranili i zbrinjavali stoku koja je također trebala biti spokojna za vrijeme svetkovina. Od slame su se pravili vijenci snopovi koji su simbolizirali dobar urod. Na slami se 
sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu polnoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa. Božićno drvce isprva su se kitila bjelogorična stabla (grane), a kasnije zimzeleni i to voćem, jabukama, šljivama, orašastim voćem, a najčešće su se postavljale svijeće simboli nade i božanstva, imučniji su imali posebne figurice. Ispod drvca stavljale su se jaslice
(prve jaslice izradio je Sv. Franjo Asiški 1223. godine). Često su ih nosili pjevajući koledari.
Nekada je došašće bilo obilježeno postom u određene dane, a Badnjak postom i nemrsom. Danas nema više tih obveza, ali nema ni zabrane. Crkva u vrijeme došašća skreće pažnju na slušanje i razmatranje riječi Božje i na djela ljubavi prema bližnjima.
U došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac, simbol iščekivanja Božića.
Adventski vijenac je krug ili prsten od zimzelenog granja sa četiri svijeće. Svake nedjelje u došašću, pali se po jedna svijeća. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od svih bolesti. Lišće božikovine podsjeća na vijenac od trnja, sukladno engleskom vjerovanju da je Kristov vijenac od trnja bio načinjen upravo od bodljikavog lišća ove zimzelene biljke. Često je u njemu i grančica ružmarina, jer ova je biljka prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat. Pletenje i ukrašavanje zimzelenih vijenaca davni je običaj nastao još prije pojave kršćanstva. Svijeće na zimzelenim vijencima palila su još drevna germanska plemena kako bi otjerali hladnoću prosinačkih noći, dok su u skandinavskim zemljama palili svijeće na 'krugu zemlje', čime su zazivali ponovni dolazak proljeća i toplih dugih dana.
Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rahe Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.) okupio je 1883. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve. U svome dnevniku zabilježio je 
da se u došašću 1838., želeći pronaći način, kako bi svojim štićenicima došašće učinio što ljepšim, dosjetio da od prvog dana prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću. Oko 1851. Wichernovi su štićenici, drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama. Nakon Prvog svjetskog rata i katolici su počeli raditi adventske vijence.
Prva nedjelja – ljubičasta svijeća – svijeća nade i iščekivanja - stvaranje.
Druga nedjelja – ljubičasta svijeća – svijeća mira, s porukom pomirenja s svima – utjelovljenje.
Treća nedjelja – ružičasta svijeća - svijeća radosti i veselja – otkupljenje.
Četvrta nedjelja – ljubičasta svijeća – svijeća ljubavi – svršetak.
Također postoji običaj da se na adventski vijenac stavi i peta bijela svijeća – Kristova svijeća!
Na Svetu Luciju sijala se božićna pšenica kao simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Samim svojim izgledom davala je zelenilo i nadu usred zime i snijega, a služila je i kao blagoslov ljetine istodobno ukrašavajući domove. Isti običaj postoji i u Italiji i Portugalu, ali nije toliko raširen. Pšenica bi rasla sve do Božića, kada bi se uredila. Često bi se ukrasila hrvatskim bojama – crveno-bijelo-plavom trobojnicom, a katkad se unutar nje stavljala jabuka ili pak svijeća. Što je pšenica bila gušća i zelenija, vjerovalo se da će biti bolja ljetina naredne godine. Poslije božićnih blagdana pšenicu se davalo pticama, da se taj sveti dio Božića ne bi uništio. Na isti se dan darivaju djeca u Slavoniji i Dalmaciji. Dječaci obilaze kuće s dobrim željama kod Hrvata u Mađarskoj, a čestitari kod bačkih Bunjevaca zažele, da kvočka čvrsto sjedi na jajima. Hrvati u okolici Sarajeva obilazili su kuće tražeći tko će im što dati. Obično su im darivali jaja, ponešto novaca i sl. Budući, da je sv. Lucija zaštitnica očiju postoje i običaji vezani za to. Taj dan štede se oči pa se ne rade ručni radovi u okolici Zagreba, kod Hrvata u Bosni i bačkih Bunjevaca. Postoje i pohodi djevojaka omotanih u bijele plahte s nožem i tanjurom i dva oka neke od domaćih životinja. Sveta Lucija često se prikazuje na slikama na taj način, jer se vjeruje da je ostala bez očiju. U Velikoj Gorici se na dan sv. Lucije održavao veliki predbožićni sajam, na kojem su Turopoljke kupovale nove cipele.
Na dan sv. Lucije, 13. prosinca, brojni su običaji širom Hrvatske. Do Božića je ostalo još 12 dana. U Slavoniji postoji običaj promatranja vremena svaki dan do Božića. Svaki od tih 12 dana predstavlja jedan mjesec slijedeće godine. Ako je vrijeme sunčano ili maglovito ili kišovito, vjeruje se da će takvo vrijeme biti taj pojedini mjesec u slijedećoj godini, kojeg predstavlja pojedini dan od sv. Lucije do Božića. Na sv. Luciju, djevojke upisuju imena 11 momaka na papiriće, a jedan ostave praznim. Svaki dan vade jedan papirić i spale ga. Vjeruju, da je ime koje posljednje ostane – ime momka za kojeg će se udati. A ako je posljednji papirić prazan, slijedeće godine neće se udati. U nekim sjeverozapadnim krajevima u zemlju se stavi 12 komadića crvenog luka. Poslije se po vlažnosti, procjenjuje kakvi će biti mjeseci u slijedećoj godini.
O Adventskim običajima bi mogli još mnogo pisati, ali zaključak bi uvijek bio isti:
Adventsko vrijeme mnoge od nas podsjeća na djetinjstvo, ali ono nije uvijek slatka nostalgija već je i očekivanje novoga, boljega početka koje dolazi svake godine, svakog dana po našem Spasitelju Isusu Kristu, te nas priprema na ono najveće što dolazi a to je vrijeme USKRSA .Mir i dobro.
Elizabeta od Thüringena rođena Ugarska uz francuskog kralja Ljudevita IX časti se kao pokroviteljica Franjevačkog svjetovnog reda. 17.11.
Elizabeta Thüringen, rođena je 1207. u dvorcu Sárospatak u Ugarskoj, kći kralja Andrije II i njegove supruge Gertrude od Andechs-Meranien. Elizabeta je imala još troje braće i jednu sestru. Elizabeta je u dobi od četiri godine ,iz političkih interesa, poslana u dvorac Wartburg, gdje uči čitati i pisati te se uvodi u dvorski život. Po običaju onoga vremena,početak XIII stoljeća, Elizabeta je bila obećana, zaručena, za pokrajinskog grofa Ljudevita od Thüringena. Vrlo rano u dobi od dvadeset i dvije godine/22/ Ljudevit, nakon burnih političkih događaja u svojoj grofoviji, postaje nasljednim markgrofom i ženi se sa zaručnicom Elizabetom, koja je tada bila u dobi od četrnaest/14/ godina, bilo je to 1221 godine. Mladi grof Ljudevit bio je na uzor kršćanskog života i sa Elizabetom je imao troje djece. Elizabeta se 
vrlo brzo upoznala sa evanđeoskim idealima sv.Franje. Pomagala je sirotinju i brinula se za bolesnike. Bilo je to vrijeme križarskih vojni, pa je njezin suprug Ljudevit 1227. godine pošao u vojni pohod ka Svetoj zemlji, kao i mnogi velikaši toga vremena, kako bi je oslobodili od islamskih zavojevača. No Ljudevit nije stigao u Svetu zemlju, umro je od neke zarazne bolesti 11. rujna 1227. godine. Elizabeta odlazi na svoje imanje u Marburg, gdje je čitav svoj život posvetila za dobrotvorno služenje siromašnima i bolesnima. Godinu dana poslije 1228, na Veliki petak, po dopuštenju svoga ispovjednika, polaže ruke na oltar i posve se predaje u službu Božju. Njezin leitmotiv/uzrečica/ od tada je :“ Mi bismo trebali činiti ljude sretnima“. U noći od 16 na 17 studenog 1231 godine Elizabeta umire iznenada u dobi od dvadeset četiri godine /24/ , vjerojatno od tuberkuloze. Dana 19. studenog Elizabeta je pokopana u kapelici svoje Franjevačke bolnice. Papa Grgur IX ju je 27 .svibnja /na Duhove/ 1235.u Perugi u Italiji proglasio svetom, bilo je to osam godina poslije kanoniziranja sv.Franje i četiri godine poslije proglašenja svetim Antuna Padovanskog. Privlačnost sv. Elizabete još je uvijek neprekinuta,stotine crkava i bezbroj dobrotvornih ustanova kao što su bolnice i domovi za njegu uzeli su njeno ime, a kao zaštitnicu uzeo ju je najveći crkveni svjetov
ni red: Franjevački svjetovni red.
Korišteni pisani materijali Br. Stefana Federbusch-a; ofm.
Jednu od najboljih besjeda u ovo naše vrijeme, izgovorio je 1997 godine tadašnji predstojnik kongregacije za Nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger :“………….Ona je ponajprije bila čovjek ljubavi prema bližnjemu-dobročinitelj. Ona pri tome nije samo s uzvišenog mjesta davala tu i tamo milostinju,ona također nije bila poput vladarica za Prvog svjetskog rata,koje su samo više puta polazile u lazarete ili na neki sirotinjski obrok, nego je sama uistinu živjela sa siromašnima. Sama je obavljala najpriprostije poslove u njegovanju bolesnika: čistila ih, pomagala im baš u najnižim službama, oblačila ih u novo,tkala im odjeću, s njima živjela, dijelila njihovu sudbinu i na kraju živjela od rada svojih ruku. Htjela je biti jedna od njih. Nije željela da u zlom svijetu samo tu i tamo učini neko dobro,već je htjela graditi bolji poredak pravednosti……….“.
Ženama koje su je slijedile uvijek je govorila:“ Kakva je to čast da smijete prati i oblačiti našega Gospodina Isusa“ /Usp. Mt. 25,40-45/Tako je Ona tumačila Gospodinovu Riječ. Zaštitnica je pekara, prosjaka, bolesnika, siromaha, humanitarnih djelatnika, bolnica, udovica, ljudi u progonstvu.
Mir i dobro ! CIOFS-SFO-ROMA-ITALIA; XIII GENERALNI KAPITUL-BRAZIL Poveznica sa događanja na XIII . Generalnom kapitulu 
/CIOFS- SECULAR FRANCISCAN ORDER -CONSIGLIO INTERNATIONALE ROMA, ITALIA/
Mir i dobro !
Dobrodošli na našu stranicu!
Povijest
U franjevačkoj crkvi sv. Križa u Osijeku posebno se štuje sv. Antun Padovanski još od dolaska Franjevaca u Osijek. Tome svjedoči i molba Franjevaca caru Franji I. 1697. da im dopusti sagraditi na prostoru male drvene crkvice veću i prostraniju crkvu. U novoj crkvi je izgrađen pokrajnji oltar sv. Antuna, a dar je španjolskog «fedmaršala Antuna grofa Al Gaudente». Štovanje se sv. Antuna u novoj crkvi još više povećalo.
11. studenog 1732. je dan posvećenja novosagrađene franjevačke Crkve Uzvišenja sv.Križa u Tvrđi (poznatija kao crkva sv. Antuna).
Barokna crkva podignuta je 1732. godine na temeljima Sulejman-hanove džamije čiji se temelji mogu vidjeti u samoj crkvi.
Posvetu je obavio Sigismund de Krancs-Bereny,pomoćni biskup ostrogonskog nadbiskupa.
Tipična je srednjoeuropska barokna crkva. Po oltaru koji se nalazi u crkvi naziva se još i crkva sv. Antuna i u njoj se nalazi kip Marije Judske iz 15. stoljeća. Na mjestu današnje crkve otkriveni su ostaci srednjovjekovne crkve Sv. Trojstva iz 12. Stoljeća. U kripti crkve su pokopani članovi poznatih obitelji poput baruna Kneževića, Pejačevića….
Pročelje je jednostrana ploha profiliranim vijencem podijeljena u dva dijela.
Na visini od 4 metra obostrano je napravljena po jedna niša s kipovima sv. Franje Asiškoga i sv. Roka.
